Državni službenici bez zaštite od rada na crno

Institut za vladavinu prava (IVP) upoznao je ministarku rada i socijalnog staranja Zoricu Kovačević sa predlogom da se izmijeni Zakon o državnim službenicima i namještenicima, jer po stavu Vrhovnog suda Crne Gore državni službenici koji nakon okončanja ugovora na određeno nastave sa radom nemaju pravo na transformaciju u ugovor na neodređeno, čime su dovedeni u nepovoljniji položaj od zaposlenih iz privatnog sektora koji to pravo uživaju po Zakonu o radu.

Institut podsjeća da prema Zakonu o radu kada zaposleni nastavi da radi kod poslodavca nakon isteka ugovora na određeno, smatraće se da je zaključio ugovor na neodređeno. Po osnovu ovog rješenja, državni službenici su podnosili tužbe protiv države nakon čega je Vrhovni sud Crne Gore zauzeo stav, koji slijede nižestepeni sudovi, da oni nemaju pravo na ovu zaštitu, jer se na njih primjenjuje Zakon o državnim službenicima i namještenicima.

Međutim, Zakon o državnim službenicima i namještenicima je propisao da pitanja koja nisu regulisana tim zakonom primjenjuju opšti propisi o radu, a to je Zakon o radu, pa je nejasno kako onda državni službenik nema pravo na zaštitu ukoliko nastavi da radi nakon isteka vremena na koji je zaključio ugovor na određeno.

Ovakvim stavom Vrhovnog suda imamo situaciju da ukoliko zaposleni u privatnom sektoru nastavi da radi nakon što mu je istekao ugovor na određeno, poslodavac mora sa njim da zaključi ugovor na neodređeno. Međutim, u identičnoj situaciji, ovu obavezu nema država kao poslodavac.

Kako je u Crnoj Gori država najveći poslodavac onda je paradoksalno da država upravo svojim zaposlenima ne pruža onu zaštitu koju pruža zaposlenima u privatnom sektoru.

Takođe, ako državni službenici nemaju pravo koje imaju zaposleni u privatnom sektoru, onda država poslodavcima u privatnom sektoru nameće obavezu koju sama država kao poslodavac nema.

Primjenjujući ovakvo zakonsko rješenje u praksi, ukoliko npr. radnik u trafici nastavi da radi nakon isteka ugovora, poslodavac ima obavezu da sa njim zaključi ugovor na neodređeno, ali u istoj situaciji država tu obavezu nema prema državnom službeniku.

Neshvatljivo je da država pruža zaposlenom u privatnom sektoru pravo koje, kao poslodavac, ne pruža svom službeniku ili namješteniku.

                                  

Stoga, ako Vrhovni sud smatra da državni službenik ili namještenik nema pravo na zaštitu po rješenju iz Zakona o radu, onda je potrebno isto takvo rješenje propisati u Zakonu o državnim službenicima i namještenicima.

Institut za vladavinu prava (IVP) podsjeća da je Državna revizorska institucija (DRI) u svom izvještaju konstatovala da je država zbog izgubljenih sudskih sporova, uključujući i radne sporove, za poslednje četiri godine isplatila 71 milion eura.

Institut za vladavinu prava izražava nadu da će Ministarstvo rada i socijalnog staranja prihvatiti ovaj predlog kako bi državni službenici imali istu zaštitu u slučaju rada na crno, koju imaju i zaposleni iz privatnog sektora.

Stručni tim Instituta za vladavinu prava

Unaprijediti Zakon o slobodnom pristupu informacijama

                                                                                                                                           

Institut za vladavinu prava (IVP) u okviru javne rasprave o izmjenama Zakona o slobodnom pristupu informacijama uputio je Ministarstvu kulture svoje sugestije kako bi se unaprijedio postojeći zakonski okvir.

Institut nije imao primjedbe na predložene izmjene zakona jer one predstavljaju usaglašavanje zakona sa pravnom tekovinom Evropske unije i potvrđenim međunarodnim konvencijama. Međutim, Institut smatra da Zakon mora da se izmijeni i u onim pitanjima koja su se pojavila kao sporna u dosadašnjoj primjeni, a nisu tretirana predloženim izmjenama.

Institut je predložio da se postojeća obaveza po kojoj organi moraju na sajtovima da objavljuju informacije kojima je pristup odobren jasnije formuliše, jer u praksi dolazi do izigravanja zakona. Naime, organi najčešće objavljuju na sajtovima rješenje po kojima je odobren pristup informaciji, ali ne i samu informaciju, koja se nalazi u prilogu rješenja, koji se najčešće ne objavljuju.

Tako, imamo paradoksalnu situaciju da se može vidjeti da je informacija tražena, da je organ u njenom posjedu i da je odobrio pristup, sve to objavio na svom sajtu- ali ne i samu informaciju. Ovo znači da iako je informacija već nekome bila dostavljena, treća lica ponovo moraju tražiti pristup toj istoj informaciji, umjesto da informacija bude dostupna na samom sajtu organa, zajedno sa rješenjem. Ovakvim postupanjem organ vlasti mora da donosi identično rješenje koje je već jednom donio, umjesto da ovo “spriječi” objavljivanjem informacije, kako ne bi druga zainteresovana lica morala da podnose rješenje, po kakvom je već jednom postupljeno.

Institut je predložio i da se uspostavi zaštitni mehanizam kako se ostvareni nivo pristupa informacijama garantovan Zakonom o slobodnom pristupu informacijama ne bi mogao snižavati drugim propisima, koje organi vlasti primjenjuju u svojoj nadležnosti, što je takođe bio slučaj u dosadašnjoj praksi, a dovodilo je do podnošenja žalbi Agenciji za zaštitu ličnih podataka i slobodan pristup informacijama.

Institut je predložio i da se propiše prekršajna odgovornost za organ vlasti koji odbije da primi zahtjev ili žalbu za slobodan pristup informaciji kao i da Agencija ovaj postupak pokreće po službenoj dužnosti kada sazna za ovakav prekršaj.

Institut za vladavinu prava se nada da će Ministarstvo dati odgovor na sve predloge koji su pristigli u okviru javne rasprave, kako bi izmjene Zakona o slobodnom pristupu informacijama  dobile svoj puni smisao.